Garderober >>
komentari
 Stav o... kulturi dijaloga i komunikacije u Crnoj Gori
Jedni u klin, drugi u ploču
Piše: Leka Dedivanović
„Sveznajući pripovjedači“, „čuvari tajni i ustaljenih mišljenja“, ljudi koji ne trpe nikakvu kritiku, bahato se sa čvrstih pozicja odnose sa svakim ko pokuša da sa njima uspostavi konstruktivan dijalog. Na svaku kritiku se - naroguše. Neki se svađaju, a neki bi i da biju. Kad zafali verbalnih argumenata, posežu za fizičkim. Nekad rade pesnice, a nekad čak i pištolji. Radili su tako gradonačelnici, političari i njihova obezbjeđenja, policajci u civilu koji prekoračuju ovlašćenja, a katkad i - profesori Univerziteta. Sa sve opravdanjem da tako treba.
I prećutnim odobrenjem nadležnih službi i organa.
Osnova kvalitetne komunikacije jeste utemeljeno odgovaranje u kontekstu tematike koja je na “tapetu”, a u zavisnosti od broja utemeljenih odgovora na datu temu, može se reći koliko je diskusija relevantna. Ako se pitate zašto relevantna odgovor je zbog toga što takva diskusija ima nekog (saznajnog) smisla, tj. saznaje se autentično mišljenje individue, koje u sebi ne sadrži paušalne, nedokazive kvalifikacije, koje obično postoje da bi nekoga jednostvno vrijeđao.
Definicija komunikacije jasno pokazuje kakva je njena priroda i po čemu se razlikuje od uvrjedljivog (raz)govora.
No, kod nas je kultura komunikacije, kao i mnoge druge oblasti kulture na niskom nivou, pa mnogi nemaju ni terorijsko, niti praktično znanje. Rezultat svega toga jeste opšte nerazumijevanje i nepoštovanje među sagovornicima.
Razlike su utoliko veće ukoliko su učesnici u dijalogu različitih polova i starosne dobi, ako pripadaju različitim nacionalnim i vjerskim skupinama, socijalnim grupama...
Jedni u klin, drugi u ploču!
„Ako nije mjesta za življenje, a ono je mjesta za pričanje...“
Ovim riječima je iguman Teodosije Mrkojević odgovorio turskom beglerbegu na tvrdnju da je Crna Gora mala i da nije pogodna za život.
Tako piše Njegoš u spjevu „Lažni car Šćepan mali“.
Bilo nekad...
Danas Crna Gora nije zemlja za priču.
Bar ne za onu koja odskače od mišljenja većine.
To se ne odnosi samo na političku većinu.
Odnosi se na sve priče koje pokreće bilo ko, brojčano inferiorniji u odnosu na neku drugu grupaciju. Ukoliko javno iznosite mišljenje o nekom problemu ili tabu temama, možete lako na sebe da navučete gomilu nevolja.
Druga stvar je to što u Crnoj Gori svako priča svoju priču.
Svako je u pravu.
Bez izuzetka.
Dijalog postoji samo između sagovornika koji se slažu po nekom pitanju.
Onda rastežu priču i dopunjavaju se.
Ne fali tada one crnogorske megalomanije i hvalisavosti.
Jedni druge kite epitetima serdare i vojvodo, doktore i profesore.
Na radost istomišljenika.
Ne libe se tada govornici da kažu da je sagovornik „uvažen“, „cijenjen“, „eskpert“ ili „doajen“ u nekoj struci.
Ali, ako dođe do mimoilaženja u stavovima, nastane Sodoma i Gomora.
Sve pršti od uvreda, cinizma i sebičnosti.
Osporavaju se argumenti, uvrede bivaju niske i zlobne.
Tada osnovni cilj razgovora postaje diskreditovanje neistomišljenika.
Ako se takve situacije i mogu nazvati razgovorom ili razmjenom mišljenja.
Primjera za to imamo na svakom koraku.
Tako je u školama, na fakultetima, poslovnom okruženju...
Politika je zasebna tema.
Politički dijalog u Crnoj Gori je nešto čega se svi stidimo.
Liše, naravno, učesnika u toj burlesci.
Sjetimo se samo izbornih nadmetanja, raznih okruglih stolova, sastanaka višestranačkih tijela...
Nažalost, putem Javnog servisa u naše domove dopire mentalno silovanje zvano zasijedanja Skupštine. Pogubno je što nove generacije odrastaju u sredini gdje se takve stvari puštaju direktno u etar. Sa žaljenjem se prisjetim nakadašnjeg obrazovnog programa, divnih crtanih i igranih filmova koji je u vrijeme mog djetinjstva puštan na TV-u. I Branka Kockice koji je putem malih ekrana mališane učio kako da bez ustručavanja iskažu svoje mišljenje, da ga brane i pritom nauče nešto od starijih, ali i od svojih vršnjaka. Danas klinci sa TV-a mogu da vide predsjedavajućeg u Parlamentu kako svako malo upozorava odrasle, odgovrne ljude koji kroje sudbinu ostatka građana, da vode računa o rječniku, da se drže poslovnika i da čuvaju dignitet skupštinskog doma. Ali najčešće su to uzaludne molbe jer se političari drže svog nauma, pa i kad je to protivno pravilima koja su sami donijeli.
Zar nije najbolja ilustracija nedostatka kulture dijaloga primjer kada je visoki državni funkcioner na pitanje poslanika o nekom ugovoru jasno i glasno saopštio, da neće da iznese detalje jer mu, jednostavno, može biti.
Kao u onom šaljivom vicu o šefu koji je uvijek u pravu.
Svijest i demokratski kapaciteti javnosti su misaone konstrukcije utopista.
Jedan narod, nacija, država moraju da imaju kulturu političkog dijaloga, moraju imati kulturnu političku elitu. Nažalost, naša je negdje očigledno zastala u kulturnom razvoju. Iz tih razloga ovdašnja politička elita teško će uspostavi neophodni dijalog u Crnoj Gori, jer se politika u njoj još uvijek doživljava kao rat, a podjela vlasti kao podjela ratnog plijena. Izazovi u pogledu ostvarivanja dijaloga i njegove kulture biće sve veći iz dana u dan.
Stučnjaci naglašavaju da je opasno živjeti tamo gdje dijalog ne preovlađuje, odnosno ne dominira kao način ljudskog opštenja, sporazumijevanja i dogovaranja.
Tamo gdje se u politici ne razgovara produbljavaju se problemi, otvaraju sukobi, proširuju i produbljuju krize i na kraju započinju ratovi. U početku verbalni, a potom fizički. Političkom scenom treba da dominiraju političari koji imaju uspostavljenu ravnotežu između intelektualnosti, osjećajnosti i moralnosti. Politički dijalog ne može da egzistira u takozvanom kvazi pluralizmu ili takozvanom parlamentu u kome imate partokratije, koje su u svom unutrašnjem ustrojstvu autoritarne.
Političke partije imaju veliku odgovornost da izvrše unutrašnju demokratizaciju političkog života. To se podjednako odnosi i na vlast i na opozciju. Pokazatelj tome su slučajevi cijepanja stranaka gdje je svaki interni spor postao toliko velik da je dolazilo da raskola, ne samo koalicija, već i pojedinih partija. Postajali bi, dotadašnji saborci, ljuti protivnici, a nivo konverzacije između njih se ne bi razlikovao od onog sa starim suparnicima.
Analitičari domaće političke scene i društva uopšte, ocijenili se da su akteri na političkoj sceni opasni, netrpeljivi i isključivi, kao i da su iza njihovog djelovanja veliki nesporazumi i sukobi koji eskalacijom u krajnjoj liniji mogu dovesti do narušavanja reda i mira.
Za kulturu političkog dijaloga potrebna je dobra i visoko profesonialno standardizovana medijska scena koja može ponekad i najbolje namjere u političkom dijalogu da upropasti, ako se vodi takozvana dvostruka kalkulacija. To su slučajevi kada politički prvaci vode dijalog, ali preko svojih ljudi u medijima nastoje da uruše i unište svaki dogovor koji postignu.
Ponekad novinari ne poštuju kodeks sopstvene profesije, pa se nerijetko u medijima plasiraju ne samo neprovjerene informacije, nego se svjesno barata lažnim i tendencioznim senzacionalističkim natpisima.
S druge strane mediji su žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja od strane raznih struktura, ne samo kriminalnih, već često i političkih.
Jedan je poslanik svojevremeno okupljenim predstavnicima sedme sile koji su čekali izjavu od njega rekao da mu horskop kaže da ih „odjebe“.
Što očekivati od ljudi kod kojih je nivo svijesti o potrebi dijaloga na tako niskom nivou, koji nemaju osnovnu kulturu i bahato se ponašaju?
Mnogo je gore to što su ovakvi primjeri samo indikator jedne mnogo krupnije stvari, a to je da u društvu ne postoji kritična masa dovoljno (samo)svjesna i hrabra da utiče da se ovakve stvari promijene.
Par dana se oko ovakvih incidenata napravi pompa i sve utihne.
Psi laju na karavane, a karavani prolaze...
Tako su u Crnoj Gori uvijek u pravu izvjesni „sveznajući pripovjedači“, „čuvari tajni i ustaljenih mišljenja“. Ljudi koji ne trpe nikakvu kritiku i pritom se bahato sa čvrstih pozicija odnose sa svakim ko pokuša da sa njima uspostavi konstruktivan dijalog. O iznošenju drugačijeg mišljenja ili kritici ne smijemo govoriti jer se tada ti samozvani autoriteti naroguše. Neki se svađaju, a neki bi i da biju.
Kad zafali verbalnih argumenata, posežu za fizičkim.
Nekad rade pesnice, a nekad čak i pištolji.
Radili su tako gradonačelnici, političari i njihova obezbjeđenja, policajci u civilu koji prekoračuju ovlašćenja, a katkad i - profesori Univerziteta.
Sa sve opravdanjem da tako treba.
I prećutnim odobrenjem nadležnih službi i organa, koji se najčešće proglašavaju nenadležnim. Dok se utvrdi ko što treba da radi, vuk pojede magarca.
I gotova priča.
U cjelokupnoj situaciji razvoja građanskog društva ove simptomatične situacije ukazuju na anomalije koje moraju da se liječe. Njihova hroničnost samo bi dovela do toga da se još više učvrste iskrivljeni sistemi vrijednosti, pa i oni koji se odnose na razmjenu mišljenja i komuniciranje u jednom društvu.
Ako svi zajedno ne budemo dali doprinos kako bi se situacija promijenila na bolje cementiraće se sadašnja ustaljena mišljenja da je za komunikaciju potrebna sila i da se najviše čuje i poštuje onaj ko istu posjeduje u najvećem obimu, bilo da je riječ u fizičkom ili hijerarhijskom smislu.
Ako stvari ne promijenimo, bojim se da će jednog dana neko napraviti prepjev Njegoševih stihova po kojem će Crna Gora biti zemlja za – ćutanje!
ANKETA
Olivera Komar, saradnica u nastavi na FPN
U Crnoj Gori je nepristojno javno iznijeti drugačiji stav
- Već neko vrijeme se trudim da izbjegnem da o bilo kojoj temi govorim u medijima, što vrlo često ne nailazi na razumijevanje mojih prijatelja, od kojih su mnogi upravo novinari. Mislim da je to najbolja ilustracija za to šta mislim o kulturi dijaloga, posebno javnog, u Crnoj Gori.
Ovdje je, bar je takav moj utisak, nepristojno javno imati drugačije mišljenje. Naravno, privatno – kuloarski je u redu, ali ako javno saopštite da se sa nečim ne slažete ili da se ne svrstavate u neku od unaprijed definisanih kolona ili pravaca – kao da ste nekoga lično uvrijedili. I upravo se u tom tonu i vodi tzv. dijalog – ličnim uvredama, etiketama, diskreditacijama, pokušajem da se dokaže da neko nema pravo da nešto kaže. Nije bitno šta imate da kažete već je bitno da li imate pravo na to. Jasno je zapravo da se radi o manifestaciji autoritarne svijesti koja dominira u Crnoj Gori, a koja ne priznaje dijalog kao razmjenu argumenata i u kojoj je akcenat na tome ko govori, a ne šta. Takva situacija, vjerujem, odbija mnoge koji bi imali nešto da kažu o određenim temama da sebe izlažu ličnim uvredama i maltretiranju koji neminovno slijede od onih sa kojima se nisu složili.
Nije to uopšte čudno ako se ima u vidu kakvoj političkoj socijalizaciju su bili izloženi današnji nosioci „dijaloga“ u crnogorskoj javnosti – pri tome prije svega mislim na vaspitanje u patrijarhalnim porodicama u kojima se djeci ne objašnjava i sa njima se ne razgovara već se uče da bespogovorno slušaju autoritet, najčešće oca. Ovo se nastavlja i kroz sistem obrazovanja koji je najblaže rečeno nestimulativan za bilo kakav razvoj dijaloga. Kao proizvod imamo kulturnu normu koja obesmišljava dijalog uopšte – nepristojno je javno se ne složiti, smatra Olivera Komar, saradnica u nastavi na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.
Mr Aleksandar Saša Zeković, Istraživač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori
Neophodno otvaranje istinskog dijaloga o mnogim otvorenim pitanjima
Dijalog je izuzetno važna lična i društvena dimenzija. Biti sposoban za dijalog, razmjenu mišljenja, znači biti sposoban za ljudski život, stalnu otvorenost pred razmišljanjem, sopstvenim i društvenim napretkom.
Prof. Đuro Šušnjić definiše dijalog kao «razgovor dvojice ili više slobodnih ljudi, koji hoće da razmene stavove o za njih važnom pitanju, na koje daju različite odgovore, kako bi, u ravnopravnim uslovima, došli do odgovora kojim bi obojica, ili svi, bili zadovoljni.» Znači, u dijalog mogu stupiti samo oni pojedinci koji prihvataju sopstvenu slobodu, koja znači biti odgovoran za svoje postupke, i svoju različitost, i koji su otvoreni za različitost drugoga.
Čini se da je, ipak, sve više primjera koji nagovještavaju prestanak odsustva kulture dijaloga u našem društvu. Prije svega možemo zaključiti da je tolerancija u Crnoj Gori sve snažnija upravo i zbog sve kvalitetnijeg dijaloga kao jednog od njenih preduslova. Čini se takođe da je sve više zainteresovanih i osposobljenih za dijalog i možemo reći da su to i prvi, veoma vildjivi, rezultati razvoja medija, reforme obrazovnog sistema i brojnih obrazovnih programa civilnog društva u kojem značajan broj građana, iz različitih struktura, uzima veoma aktivno učešće. Afirmisanju dijaloga svakako je doprinijela i obnova državnosti, konsolidacija institucija i prihvatanje evropskih vrijednosti odnosno stvaranje sveukupnog okvira u kojem ga je uopšte moguće i voditi. Zaista sam uvjeren da se i u Crnoj Gori prisustvo dijaloga konačno prepoznaje i kao indikator opšteg razvoja. Dijalog je sve prisutniji i u politici đe ga dugo zaista nije bilo. Na tom polju on je posebno važan posebno zato što političke stranke i autoriteti i dalje igraju ključnu društvenu ulogu, ostvaruju ključni uticaj, najčešći su model ponašanja... Političke strukture svakako moraju raditi još uvijek na svojim kapacitetima. U tom procesu neminovno će se morati zahvaliti na saradnji onim kadrovima koji su vični oratorstvu, kod kojih je evidentna nesposobnost vođenja dijaloga odnosno koji misle da su nepogriješivi, njihovi stavovi jedino vrijedni i istiniti samo zato što imaju uporište u izbornoj volji građana.
Konačno, u crnogorskom društvu nije otvoren istinski dijalog o mnogim još uvijek otvorenim pitanjima. Prije svega mislim na svima nama važna pitanja iz oblasti ljudskih prava kao što su recimo vjerske slobode i crkveno pitanje. Prisutna je i dalje sklonost održavanja linija podjela i nastupanje sa tih pozicija umjesto uvažavanja realnosti, realne procjene određenih širih, dugoročnijih interesa za kompletno društvo i prepoznavanja, kroz dijalog, zajedničkih vrijednosti i ciljeva, smatra mr Aleksandar Saša Zeković, istraživač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori.
Marko Novaković, NTV Montena
Privid kulture dijaloga
- Prividno u Crnoj Gori postoji kultura dijaloga, demonstriraju je u parlamentu, skupovima, javnim debatama, tv emisijama.... Gotovo da ćete povjerovati u to kada se uporedimo sa okruženjem, kod nas to vizuelno izgleda mnogo bolje, ali kao što rekoh na početku, na žalost samo prividno.... Ako samo malo pažljivije analizirate, vidjećete da su dijalozi puni sarkazma, cinizma, nastojanja da se sagovornik omalovaži i prikaže manje pametnim... I što je najgore u čitavoj priči, jednostavno se sagovornik ne sluša, ne uvažavaju se i ne čuju argumenti druge strane... Dijalog se ne doživljava kao način da se ukrste argumenti, dođe do boljeg rješenja, do razriješenja neke nejasnoće i to je najveći nedostatak dijaloga u Crnoj Gori.
Da sve ne bude tako crno i pesimistički, čini mi se da se, ipak, ukazuje svijetlo na kraju tunela. To svjetlo predstavljaju obrazovani, stručni mladi ljudi. Posljedice pretvaranja svijeta u globalno selo, napredak interneta i načina komuniciranja, čini, da se i mi u Crnoj Gori više otvaramo i učimo kulturi dijaloga. Da li to ide dovoljno brzo, ostavljam Vama poštovani čitaoci „Indexa“ da procijenite, kaže Marko Novaković, direktor marketinga NTV Montena.
Ivona Čović, glumica
Prestanak komunikacija sa oholom stvarnošću
- Na temu kulture komunikacije i dijaloga citiraću jedan mali pasus iz mog magistarkog rada. Nadam se da će čitaoci sami zaključiti koja je poruka. U filmu “Živjeti svoj život” francuskog reditelja Žan Lika Godara, glavna junakinja Nina, u jednom pariskom bistrou, uz čašu Pernoa, sluša svog sabesjednika Brisa.
Bris: „Uvijek sam se čudio, kako to čovjek ne može da živi bez pričanja, jer bi život bez prisustva riječi, izgledao kao da se ljudi više vole”.
Nina: “Ali, zašto? Riječi treba da tačno izraze, ono sto čovjek hoće da kaže. Znači li to da nas riječi izdaju? ”
Bris: „Ima i toga, ali i mi izdajemo riječi.“
Nina: „Tokom svog života, čovjek ipak mora stići da na vrijeme ISKAŽE ono što ima, mora stići da se IZRAZI.“
Moj susret sa Godarovim filmom “Živjeti svoj život” desio se u (ne)vremenu, kada se još iz nezatrpanih bunkera ratnog varvarstva naprasno legitimisalo novo doba – vrijeme tranzicionog piratstva. Brisovu upitanost, s početka dijaloga: kako to čovjek ne može da živi bez pričanja (riječi), tada sam usvojila kao podršku sopstvenoj potrebi prestanka komunikacije sa oholom stvarnošću, kao neminovnost individualnog distanciranja od onog tipa društvenog ambijenta za koji Žan Pol Sartr kaze da u “bezličnim sistemima riječi gube svoju nevinost.”, smatra glumica Ivona Čović.
|
