| Intervju 3 (Montenegro Story) >>
komentari
 Montenegro story: Stana Cerović posljednja crnogorska virdžina
SUDBINA SAČUVALA OGNJIŠTE
Razgovarao: Nebojša Đorđević
Stana Cerović, posljednja crnogorska virdžina, biološki žena- duhom muškarac, koja je u porodici gdje su se rađala samo ženska djeca odlučila da bude-čo’ek- svoje breme, iako u poodmaklim godinama – gordo nosi.
Iz kuće Stane Cerović u planinskom selu Tušine, u vrletima iznad Šavnika- vije se dim.
Uhvati pravo liniju, put živopisnog skoro decembarskog neba, pa stane, kao da ga je neko rukom zaustavio i počne da se razliva niže i niže, sve do kanjona mistične rijeke Bukovice gdje se izmiješa sa izmaglicom vode.
Baš taj dim koji se tromo vije iz starog dimnjaka porodične kuće u kojoj se Stana rodila u zimu 36. ili 37. težak i golicav- bio je sve što je Stana Cerović željela.
To su željele njene misli, krhke i nezrele i kada se sa devet godina igrala sa dječacima rata, i sa 19 godina kada se puškom sa mladićima nadmetala, želja je bila čvrsta i sa 30 kada su ljudi prestali da pitaju „kada će se udati“, a tako misli i danas dok je starost obuzima. Posljednja crnogorska virdžina, biološki žena- duhom muškarac, koja je u porodici gdje su se rađala samo ženska djeca odlučila da bude-čo’ek- svoje breme – gordo nosi. Dok ubacuje komad drveta u staru peć iz koje se vije dim koji je odredio njenu sudbinu, reče:
-Da živim još jedan život, isto bih izabrala. Bila bih Stana.
Ali ko je Stana Cerović, peta ćerka koju je majka Anđa rodila u januru nesrećna što donosi opet devojčicu? Šta je to biće koje je pokušalo da utješi oca Milivoja što svijet nije ugledao dječak, nego Stana.
Dali su joj ime Stana- ne bi li magijom imena prekinuli taj, za njih, nesrećni niz. Stana, da stanu ženska djeca. Prije nego što će posljednja djevojčica zaplakati u dodiru sa svijetom, dva dječaka, čije je rađanje ispratila tutnjava plotuna u planinsku noć, odnesoše sve nade očeve na drugi svijet.
- Nas je pet sestara- govori starija sestra Milena (88) koja sa Stanom živi u porodičnoj kući.- Ja sam se rodila kao blizanac, sa jednim muškim koji je ubrzo umro. Najstarija je Rosa, pa Mara, obje su udate, pa Vukosava koja preminu od spleta crijeva na putu do bolnice, pa ja i- najmlađa Stana...
- Nemoj me, bogati, stavljat među sestre! Nemoj Stanu u djevojčad računat. Ajde, bogati..- pobuni se Stana i naljuti da iz srdžbe zaboravi gdje je rakiju metnula.- Ne može Stana na taj spisak, briši to.
Našli smo kompromis: Neka bude, četiri sestre i Stana.
Uto iz kredenca gdje bijaše nestala Stanina glava zazvecka flaša.
- Tanka je, kupovna, šta ćeš...Ljetos nijedne šljive ne bijaše na planini, nešto ih dovatilo. Više smo viđeli vukova, no šljiva.
-Jes, vala- nadoveza se starija sestra Milena koju je otac prozvao Borika- Muju Ćetkoviću je onomad 30 ovaca poklalo...
Pucketa peć u domu Cerovića u Tušinama, onaj sudbnonosni dim sigurno se vije napolju, pitamo Stanu kako je u selu?
Ehhh, kako je. Pusto selo. Od 30 kuća samo se u pet dimi. Đece uopšte nema. Ama, nijedno! Otišlo sve u grad, nema stoku ko da čuva. Ljeti mi je lijepo gore, u planini, ali zimi, patim se ođe... Radim i muške i ženske poslove. Borika mi nepokretna, sve moram ja. A penzije nemam, sve moram da kupujem. Eno, kupila sam i sijeno za stoku. Ko bi mi dao penziju...
Nemam ni ja- uskoči Borika- nešto sam radila u Titovo vrijeme, ali malo. Da sam zdrava, lakše bi mi bilo, no oba kuka polomih i, sad sam samo na teretu, ni Stani da pomognem...
A i Stana počela da posustaje. Vedrog duha i krhkog tijela koje se od rođenja bavilo teškim poslovima, tijelo koje je kosilo, cijepalo drva, plastilo sijeno, nadmetalo se sa muškarcima u junaštvu, proljetos se polomilo.
- Za prvi maj, plastim sijeno, i sa vrha panem pravo na leđa. Još me boli. Inače, trkala bi se sa vama, pa ko bolji.
- Jes, jes.. Niko joj ravan nije bio- govori Borika- Ni sad! Skoro u planini neki nastavnici i đaci takmičili se u gađanju puškom. Stana gleda, oni sve maše, pa pita: Mogu li ja? Može, rekoše joj. Ona uhvati onu pušku, nacilja i pravo posred mete!
- Ma, lako je to- skromno će Stana- Paziš samo onu mušicu i gledaš metu. I kad se poklopi- pucaš. U planini rijetko pucamo. Žao nam metaka u dokolici.
Tišina. Prekide je neka povika u pustoj ulici. Stana skoči.
Ko je to! Deder, vidi kroz prozor.
Neki čo’ek, tjera krave.
Kakve su krave?
Pa, velike, braon.
Dobro je, nisu moje.
To Mitar vodi svoje krave. Bio je učitelj i smučilo mu se u gradu, vratio se u selo. Pametan čo’ek. Ovdje je vazduh najbolji. Znaš šta je reko Smailaga Čengić, koga je ubio naš ban vojvoda Novica Cerović? Reko je: Tušina- mali Misir.
Opet tišina, ona je na selu prijatna. Stana izvadi kesu sa duvanom, poče da mota polako, pa zapita:
Da se neće zaratit!
Kod nas neće, a u svijetu- ratuju.
Ihhh, đe tije svijet, tu su ti mutljavine. A žene? Đe si čuo da žena pametno zbori. Sve pretresa s mora do Dunava. A ljudi pametni, pričaju o boju, o junaštvu. Žena će stotinu vjera promijeniti da učini što joj srcu drago. Eno, vojvodu Momčila izdala je žena kralja Vukašina. Sad, vidiš, i ženske dobile pravo glasa. Tako nikad nije bilo.
Pada polako mrak, valja se vratiti nazad, Stana nas ispraća domaćinski a mi skupili hrabrosti da pitamo: Stane, da li vam je žao što je život tako prošao...
Ona se na kratko zamislila, onda se okrenula ka kući, pogledala u dim koji se sada kroz noćnu svježinu veselo vije i šapatom odgovori:
Šuti, šuti... Ja kuću da ostavim i oca da iznevjerim.
|
